Iako se hrvatski normativni dokumenti upravljanjem otpadom izvode iz europskih, a u određenoj se mjeri i doslovno prepisuju, hrvatski je okvir zastario i ne uvažava najnovije europske trendove te je u realnosti neodrživ.
Zaključak je to kritičke analize sociologa Ivana Perkova u novom broju časopisa Socijalna ekologija. Perkov za primjer nedosljednosti politike navodi izgradnju centara za gospodarenje otpadom u Hrvatskoj i na drugoj strani vrlo ambiciozne planove odvojenog prikupljanja otpada, koji se ne mogu simultano provesti.
Zastarjela strategija i iz nje proizlazeći zakon ne uvažavaju najnovije europske trendove u pogledu kružnoga gospodarstva i održivog gospodarenja otpadom, pa imamo svojevrsni hibridni, u realnosti neodrživi model, ističe Perkov.
Također, zakoni i direktive zanemaruju rizike povezane s otpadom, iako se o njima raspravlja u strateškim dokumentima, dodaje se.
Zaostajanje hrvatske politike za europskom najslikovitije se očituje u činjenici da je postojeća strategija postupanja s otpadom stara 17 godina i da nema garancija da će uskoro biti donesena nova.
No, najočitija razlika između europskog i hrvatskog nacionalnog okvira jest u poimanju važnosti edukacije građana i uloge civilnoga sektora.
U europskom je normativnom okviru snažno izražena opredijeljenost za što većim uključenjem javnosti u donošenje odluka i inzistira se na edukaciji građanstva o zbrinjavanju otpada. U hrvatskom normativnom okviru te se težnje spominju u manjem intenzitetu i s manjim očekivanjima.
Upravo je edukacija najšire populacije najvažniji čimbenik osvještavanja problema i pronalaženja rješenja, dodaje se.
Ipak, stanje na terenu je još gore i značajno bi se popravilo kada bi se implementirao i takav sustav upravljanja otpadom čiji najveći problem ostaje nepoštivanje donesenih normi, zaključuje se.
