Tehnološki napredak donio je, barem tako mislimo, općeniti napredak ljudskom rodu, samo je problem što se neki, očigledno, ne snalaze baš najbolje u cijeloj toj "gunguli"...
Kao i uvijek, kao i u svemu, pitanje je (samo)kontrole, odnosno doziranja onoga što radimo, koristimo i u čemu uživamo iz dana u dan. Uostalom, nisu stari mudraci bez veze negdje u prošlosti bez veze zaključili kako u ničemu nije dobro pretjerivati. To što vrlo često zanemarujemo ono što je "upisano u kamenu" i u pravilu je istina, to je već naš problem. Kao što je problem upravo nedostatak samokontrole na društvenim mrežama ili ako baš hoćete na internetu općenito. I onda, kada se dogodi nešto loše, većina se zgraža, snebiva i pita se kako je tako nešto moguće, iako je zapravo cijela priča sasvim logična.
Uostalom, primjera je dovoljno, na dnevnoj bazi, međutim nekima ni to nije dovoljno da razmisle što, kada i u koliko mjeri objavljuju na svojm profilima otvorenima na nekoj od društvenih mreža. Je, istina, imati "virtualni život" ponekad je sasvim u redu, imati virtualne prijatelje isto tako, ali kada vam to postane konačna kompenzacija za stvarni život, kada sve što imate, volite i posjedujete počnete sumanuto objavljivati na Facebooku, Twitteru ili bilo kojoj drugoj društvenoj mreži, onda kreću problemi. A kada se pojavi vijest o otetoj djevojčici koju su otimači "snimili" na Facebook profilu njezinih roditelja krene "padanje u nesvijest" i vječito hipotetičko pitanje - pa kako je to moguće?
Dakako da je moguće, zapravo, ne samo da je moguće, nego je gotovo neizbježno. Možda još uvijek neki ne vjeruju, ali doista postoje ljudi koji će vas pratiti na društvenim mrežama i nastojati vam nanijeti štetu, čak i neovisno o tome hoće li njima ta šteta donijeti osobnu korist. Ne, nisu svi, baš kao ni u stvarnom životu, dobri, veseli, ne gledaju svi život kroz ružičaste naočale, niti su svi altruisti. Dapače, nekima internet i društvene mreže služe isključivo za ostvarivanje svojih niskih strasti, bolesnih ambicija ili kriminalnih djela. Ono što je najgore, za katastrofalne događaje poput ovoga u Beogradu, koliko god to paradoksalno i blesavo zvučalo, nisu krivi (samo) ti poremećeni "pacijenti" nego i mi sami.
Ako im ne date prigodu, onda vam ne mogu ništa, ali ako krenete objavljivati fotografije sebe, svoje obitelji, producirati statuse o tome kada se i gdje krećemo, kada smo kod kuće, a kada nismo, onda se šanse da nas netko "napadne" rapidno povećavaju. Pogotovo u situacijama kada nam je profil nakrcan "prijateljima" koje smo automatizmom dodavali na listu, a da nemamo blage veze tko su ti ljudi, čime se bave ili kakve su im namjere. Naravno, nije "cool" imati profil ako su vam na listi prijatelja samo oni koje poznajete u stvarnom životu, lako je moguće da će vas proglasiti "lejmerom" ako na listi nemate barem 187 prijatelja, od kojih barem dvije trećine nikada u životu niste vidjeli. A ni nećete.
Jasno je kako nam tehnologija danas, s naglaskom na internet, jer o njemu se uglavnom radi, danas omogućuje pristup gotovo svemu što nas zanima. Sjajna je to stvar, samo postoji i ono, da opet citiramo "neimenovane mudrace" što zovemo druga strana medalje. A na toj strani medalje stoji nepobitna činjenica da smo i mi izloženi najmanje onoliko koliko su nama izložene informacije i sve ono što tražimo na webu. U trenutku kad to shvatimo, kao logična posljedica stiže i ranije spomenuto doziranje, koje će nam pomoći da zaštitimo sebe u najvećoj mogućoj mjeri. To je osnova svega, jer ako se ne možemo zaštititi sami, teško je ili nemoguće očekivati da će to napraviti netko drugi umjesto od nas.
Upravo to da će nas nekakvo "softversko rješenje" ili "aplikacija za zaštitu" sačuvati od potencijalnih "divljaka" je jedna od najčešćih zabluda. Naime, takvu aplikaciju još uvijek nisu, a ni neće, izmisliti, ukoliko mi sami odlučimo "ogoljeti" svoj vlastiti život pred "virtualnim prijateljima" koji vrlo često ispadnu - neprijatelji. Primjera za takvo, neka mi oproste svi, ali ne mogu se sjetiti niti jednog drugog termina, glupo ponašanje ima sasvim dovoljno da na njima možemo doista puno naučiti, pod uvjetom da i sami nismo - glupi. Zašto objavljivati fotografije maloljetne djece na webu, ako znamo da to može izazvati doista opasne stvari? Zašto to uporno i tvrdoglavo radimo, vodeći se sasvim pogrešnom pretpostavkom "to se meni ne može dogoditi"?
Može se, nažalost, dogoditi baš svakome, jer nitko nije u potpunosti izoliran ako se sam ne izolira. Ili, recimo, situacije kada "heroji" objavljuju svoje statuse vezane uz aktualnog ili potencijalnog poslodavca. To je konačni spektakl, valjda misle da njihov aktualni ili potencijalni poslodavac nema tu moć da pročita objavu na društvenim mrežama. Ili, valjda taj potencijalni, sadašnji ili čak i prošli poslodavac, misle "naši heroji" nema profil na društvenoj mreži, pa je baš fora sprdati se na njegov račun. I kad nakon "humoristične, sarkastične i cinične objave", koja je obično takva samo njezinom autoru, kao posljedica stigne otkaz ili ne dobijete posao, onda se i dalje čudite...
Nema toga čemu bismo se danas morali i mogli čuditi, koliko god grozno bilo. Svijet je prepun apsolutno poremećenih ljudi, koji dodatnu moć dobiju upravo u sigurnosti sjene interneta, u kojoj mogu glumiti da su ono što nisu. Stoga, shvatimo svi zajedno, internet nije mjesto na kojem ćemo ničim izazvani nuditi svoju privatnost i privatnost naših obitelji. Tako nešto može biti jedino savršen mamac za skupinu ljudskih ništarija koje su nas u stanju upropastiti. Ako se ne zaštitimo sami, zaštititi nas neće nitko, to je jedina i konačna istina.
Foto via Flickr