Tim norveških znanstvenika vjeruje da su možda otkrili ostatke čovjeka opisanog u 800 godina staroj sagi. Saga o Sverrisu, povijesni staronordijski tekst sa 182 stiha, pripovijeda o životu kralja Sverrea Sigurdssona, koji je došao na vlast u kasnom 12. stoljeću. U sagi se kaže da je suparnički klan uzeo mrtvog čovjeka i bacio ga u bunar, a zatim ga napunio kamenjem kada su napali dvorac Sverresborg u blizini Trondheima u Norveškoj.
Taj bunar, smješten unutar zidina dvorca, služio je kao primarni izvor vode žiteljima dvorca. Pojavila su se nagađanja da je čovjek iz priče možda bio bolestan, što sugerira da je njegovo tijelo bačeno u bunar kako bi se kontaminirala voda, kao mogući rani oblik biološkog ratovanja.
Godine 1938. radnici su djelomično isušili srednjovjekovni bunar u ruševinama Sverresborga i pronašli kostur ispod slojeva kamenja i krhotina. Vjerovalo se da to otkriće, kasnije nazvano "Dobar čovjek", odgovara opisu sage, iako to u to vrijeme nije mogao potvrditi nijedan dokaz.
Kostur pripadao čovjeku koji je živio u vrijeme opsade Sverresborga
Nedavno su Anna Petersén iz Norveškog instituta za istraživanje kulturne baštine i njezin tim pregledali zub s kostura koristeći radiokarbonsko datiranje i DNK analizu. Otkrili su da je čovjek živio u isto vrijeme kada je trajala opsada Sverresborga, što je omogućilo, iako nije sigurno, da je on ista osoba opisana u sagi. Posredni dokazi su u skladu s tim zaključkom, kaže Petersén.
Iz istraživanja, koje je objavljeno u časopisu iScience, su proizašla i nova saznanja. Istraživanje koje smo proveli pokazalo je mnoge pojedinosti o događaju i čovjeku koje epizoda sage ne spominje, objašnjava Petersén. Analiza DNK sugerira da je muškarac vjerojatno imao plave oči, svijetlosmeđu ili plavu kosu i rodbinske veze s norveškom regijom Vest-Agder.
Studija ostavlja neke misterije otvorenima, poput one je li bolest igrala ulogu u njegovoj smrti i bacanju u bunar. Michael Martin s Norveškog sveučilišta za znanost i tehnologiju napominje da bi se povezivanjem povijesnih dokumenata s DNK moglo rekonstruirati obiteljsko stablo ili pratiti kretanja davno preminulih osoba. Tih detalja nema u izvornom tekstu, stoga genetski podaci obogaćuju priču i omogućuju odvajanje činjenica od fikcije, dodaje Martin.
Izvor: New Scientist