Brz tempo života stalno nas tjera naprijed. U toj utrci da budemo što bolji na poslu, u društvu i kod kuće, često zaboravljamo na one koji više ne mogu pratiti taj brzi tempo. Na one starije građane kojima je novi, moderan tempo jednostavno previše brz da bi ga mogli slijediti.
Iako činjenica da je netko sam, ne mora značiti da je i usamljen, upravo je usamljenost najraširenija među starijima. I dok je mladima najlakši lijek za usamljenost posezanje za tehnologijom (jer tko je usamljen kad ima pametni telefon, računalo ili igraću konzolu ispred sebe), starijima je teško razumjeti tu tehnologiju, a onda ju teže i koriste.
Kako bi provjerili može li tehnologija umanjiti osjećaj usamljenosti (pogotovo kod starije populacije), u IBM-u su proveli istraživanje koje je dalo zanimljive odgovore.
Naime, tehnologija sama po sebi nije odgovor na problem usamljenosti, ali korištenje tehnologije za povezivanje s drugim ljudima ili stvaranju posebnih trenutaka.
Davis Park, izvršni direktor Front Porch Center for Innovation and Wellbeing, koji je proveo samo istraživanje, ističe kako tehnologija poput robotskih kućnih ljubimaca ili robotskih asistenata potiče ljude ne samo da komuniciraju s uređajem, već i da intenziviraju komunikaciju s drugima oko sebe.
On i njegova partnerica Kari Olson ističu kako je ključna personalizacija tehnologije, odnosno prilagođavanje tehnologije starijim ljudima i njihovim potrebama. Na taj se način korisnici lakše povezuju s uređajima odnosno tehnologijom te im je lakše i jednostavnije koristiti ju.
Kad pojedinci imaju mogućnost personalizacije tehnologije kako bi ona zadovoljila njihove specifične potrebe, to stvara svojevrstan odnos s tehnologijom koji je veoma jak i potiče na daljnje korištenje, pojašnjava Olson.
Kao primjer navodi korištenje pametnog zvučnika i virtualnog asistenta kod starijih. Tako starije osobe putem pametnog zvučnika mogu pozvati pomoć ukoliko im se nešto dogodi, ostvariti lakšu komunikaciju s prijateljima i obitelji, ali i voditi razgovor s virtualnim asistentom. S druge strane, virtualni asistent može ih podsjetiti na lijekove koje moraju popiti ili obaveze koje ih čekaju. To starijima daje dozu samostalnosti, ali i osjećaj da nisu sami iako trenutno uz njih nije nitko u prostoriji.
Osim personalizacije tehnologije, nužno je tu tehnologiju što više pojednostaviti. Jer, kako objašnjavaju Olson i Park, ako je nešto jednostavno za korištenje, lakše će biti prihvaćeno među onima koji inače ne koriste tehnologiju. A kad vide da korištenje tehnologije nije komplicirano ili teško, lakše će prihvatiti i kompliciranije uređaje.
Tehnologija sama po sebi ne može smanjiti osjećaj usamljenosti, ali alati koji spajaju ljude i stvaraju taj osjećaj povezanosti, mogu, ističe Olson.