Stručnjaci u javnom zdravstvu u nevjerici promatraju kaotične političke podjele i nekonzistentne mjere koje su samo potkopale napore stavljanja pandemije COVID-19 pod kontrolu u većini svjetskih zemalja. Nova studija njemačkih i britanskih matematičara primijenila je alate teorije kaosa kako bi pokazala da konstruktivne podjele zapravo mogu dovesti pandemiju novog koronavirusa pod kontrolu na mnogo učinkovitiji način.
Istraživanje je provedeno na sveučilištima Oxford i Göttingen te na Institutu Max Planck. Znanstvenici su napravili matematički model transmisije novog koronavirusa, koji odgovara svojstveno nasumičnom načinu na koji se broj infekcija mijenja tijekom vremena. Primijetili su da se broj infekcija u manjim zajednicama ponekad smanji i na nulu, sve dok se ljudi pridržavaju mjera nošenja zaštitnih maski, socijalne distance te drugih standardnih epidemioloških mjera.
To spontano nestajanje bolesti natjeralo ih je na razmišljanje o tome bi li veća izolacija manjih gradova ili općina od susjednih sredina dovela do nestanka koronavirusa do te mjere da se život ponovno može vratiti u normalu na duže vrijeme, odnosno do eventualne nove pojave bolesti u većem obimu?
Rigorozna matematička analiza pokazala je da bi ta takozvana strategija "podijeli pa vladaj" (divide et impera, izreka koja se pripisuje rimskom caru Juliju Cezaru) bila učinkovita. Barem u teoriji jest. Rezultate svojeg istraživanja objavili su u znanstvenom časopisu Chaos.
Nakon toga su u najnovijoj vezanoj studiji, koja je objavljena prije službenih recenzija, napravili simulacije podataka na razini općina (okruga) iz Njemačke, Engleske, Italije te američkih saveznih država New York i Floride. Za svaku od tih sredina usporedili su dva scenarija.
Prvi je scenarij svima poznat i većina ga je zemalja prošla ili ga ponovno prolazi, a podrazumijeva strogo zatvaranje na nacionalnoj razini, koje mnoge europske zemlje opet uvode.
U drugom scenariju uvode se ograničenja kretanja svaki put kad se razina infekcija digne iznad određenog praga, ali se ograničenja primjenjuju od okruga do okruga ili čak kvartova unutar većih gradova i na način da se stanovništvo zapravo dijeli na populacije koje ne broje više od 200.000 ljudi.
Primjerice, kad bi se u Zagrebu recimo pojavilo veliko žarište na Trešnjevci, onda bi se tamo mogle uvesti stroge mjere ograničavanja kretanja na minimalno dva tjedna, dok bi druge zagrebačke četvrti bile pod standardnim epidemiološkim mjerama, ako u njima određeni prag infekcija nije prijeđen.
Znanstvenici su otkrili da čak kad se dopuste i manja druženja unutar zajednica, taj pristup lokalnoj kontroli epidemije može srezati broj dana provedenih pod strogim epidemiološkim mjerama za oko 80 posto.
Njihovi modeli predviđaju da bi se prednosti lokalne kontrole epidemije mogle pokazati nakon nekoliko mjeseci, ali sugeriraju i da bi strategija podjele dugoročno mogla spasiti i jako puno života.
Izvor: Scientific American