Katarski emir Sheikh Hamad bin Khalifa Al-Thani kupio je grčki otok Oxia (4,2 km2) u Jonskom moru za oko 4,9 milijuna eura.
Doha je također kupila i 5 manjih otočića oko Oxie, sve skupa za 8,5 milijuna eura, te tamo planiraju izgraditi privatno obiteljsko odmaralište. Obitelj Drivas, koja je bila prethodni vlasnik, nije jedina koja se odlučuje za prodaju otoka, mnogi nastoje prodati svoju vrijednu imovinu otkako su grčke vlasti uvele dodatne poreze na imovinu u sklopu implementacije novih mjera štednje.
Evo, kuda dovede politika dodvoravanja sindikatima. Svih proteklih godina, sindikalni vođe su uglavnom iste face. Ako nisu u sindikatima, na vodećim pozicijama, možete ih pronaći u Saboru i uredima Vlade. Svih ovih godina, političari na vlasti su značajno pojačavali svoje šanse za dobitak na izborima, obilato pogodujući sindikatima javnih i državnih službi i pristajući na obveze za koje su znali da će teško moći ispuniti. Računali su na gospodarski rast i stalan priliv nove love kojim bi hranili nezajažljive apetite sindikalnih vođa i podrškom istih, ostajali na vlasti. No, stvari nisu krenule željenim tokom.
Tako su se i mnogi čamci s poznatim poduzetnicima nasukali. Tvrdili su da su na luksuznim jahtama, a u stvari su to bile samo ušminkane a vrlo trule i krhke pasare. I kad se val povukao, ostali su na suhom. Motor, koji ih je trebao spasiti odlaskom na otvoreno more, nije upalio. Da je bilo stalne plime kapitala, njihovi mutni poslovi s nekretninama ostali bi ispod površine i svi bi bili sretni. No ponovo stvari nisu krenule željenim tokom.
Mnogi apsurdistanci su odrastali u socijalizmu ili ratu. I jedno i drugo je ostavilo posljedice. Nije se imalo. Pa je došao internet, pa puno televizijskih programa s načinom života do tada nepoznatom prosječnom apsurdistancu. Pa pametni telefoni – i to još za samo 1 kn i ugovor na 24 mjeseca. Tko pita koliko to ukupno košta? Ma ne brini, susjed je već kupio i iPod i iPhone i Galaxy. Nećeš ti valjda biti papak koji ima staru Nokiju E71. Pa poplava kredita.
Jeftinih, naravno. Pa auti na 365 rata. Dođeš s osobnom i odvezeš, a može i bez osobne. Pa stanovi na 30 godina. Samo par potpisa tebe i par naivaca za jamce i useljavaš se. Pa skijanje na samo 24 rate. Sve se računalo u dnevnim iznosima, samo za 25 kuna dnevno možete imati…. Na taj napad apsurdistanci su bili manje spremni od udara četničke granate. I prva crta bojišnice je pala. Apsurdistanci su se nadali da će njihova primanja zauvijek rasti, da će njihova valuta biti uvijek jaka kano klisurina, da će Švicarci biti pouzdani i da će ih sve to spasiti poraza. No, stvari nisu krenule željenim tokom.
I kao što se povlačenjem vode često otkrije sva draž podmorja, poput veš mašina, štednjaka i automobilskih guma, za koje smo vjerovali da će bacanjem s mula zauvijek nestati iz našeg života, tako se i povlačenjem kapitala pokazuje svo smeće gurano pod tepih prethodnih godina. Smeće smrdi i vrijeme je za čišćenje. A čišćenje košta. I svima je mrsko. No, mora se. Baba EUnia kaže da se mali apsurdistanci neće moći igrati s ostalom djecom u EUtiću. I neće dobiti bombona. Ni čokolade. Biti će kažnjeni i morat će stajati u kutu. Pa mali apsurdistanci počinju slušati namrgođenu EUniu i kreću u čišćenje.
I tako, apsurdistančići uče od južnih susjeda, koji su naučili da socijalizam prestaje kad potrošiš sve tuđe novce. Onda tražiš još. Onda švabo, koji štedi – kaže – Nedam! Onda si ti ljut na švabu, jer je on lihvar, jer hoće svoje nazad, s kamatom. Sram ga bilo, kako se usuđuje, a tebi treba još, jer moraš platiti naknadu za zagrijavanje motora službenicima koji idu autom na posao (ne šalim se-plaćali su u Grčkoj).
Onda se sjetiš, imamo mi bogatih. A oni su i krivi za sve što nas je snašlo. Jasno, nađeš par drastičnih primjera kojima potkrijepiš tvrdnju. Pa odereš porez na ono što obogati imaju – imovinu. Onda bogati vele, nema smisla to platiti, pa se krenu rješavati imovine. I tko kupuje? Stranci. koji imaju love. I tu, opet, nastaje problem.
Ti koji imaju love su malo drugačiji od nas. Druge vjere, boje kože, jezika, pisma… rekao bi jedan pjevač u crnom – čudni ljudi, čudna imena. Kad međusobno pričaju, ništa ih ne kužimo. Sigurno nešto šuruju. Oblače se čudno i šetaju u grupama. Pišu nečitkim slovima, često s krive strane. Možda i voze po krivoj strani ceste. Kad nešto kupe, hoće da je to njihovo, a ne više naše. A takve, generalno, ne volimo. Remete nam naš mir. I kupuju ono, što sindikalisti s početka priče, u javnim istupima, najgrlatije brane. Kupuju naše nacionalno blago. Naš ponos. Obiteljsko srebro.
Naše otoke, prirodna bogatstva. E, jebi ga, kad prirodna siromaštva i obiteljsku kramu nitko neće. I tako, braneći nacionalne interese cuclanjem državne blagajne, dovodimo upravo do suprotnog efekta – pritiska na rasprodaju najvrjednijeg što imamo. Obiteljsko srebro se štiti jakim gospodarstvom. Izvozom. Efikasnom javnom upravom. Brzim izdavanjem dozvola. Učinkovitim komunalnim poduzećima. Onda i samo onda je obiteljsko srebro sigurno. Jer donosi profit obitelji.
Superhik u akciji – rasprodaja obiteljskog željeza Stoga je politika sindikalnih čelnika u stvari Superhik umjesto Robina Hooda. Ne uzimaju oni samo bogatima. Oni uzimaju svima nama. Oni su sukrivci za neminovnu rasprodaju obiteljskog srebra. Zajedno s korumpiranim i nesposobnim političarima i pokvarenim kriminalcima koji se predstavljaju kao poduzetnici. Svi oni zajedno će nas dovesti do sljedeće točke – rasprodaje otoka, voda, zemlje, šuma, zraka i pameti. Kupovat će bogati stranci sa svih strana svijeta. Svatko tko misli da su te stvari zaštitljive bilo kojim zakonom – duboko je naivan.
Zakoni se mijenjaju a često i krše. Sređivanje stanja u našim redovima nam je jedina linija obrane. Moramo zaboraviti priče o revizijama pogrešaka koje su učinjene prije rođenje djece koja sad već imaju svoju djecu. Jedino novi rad, stvaranje nove vrijednosti i pametnije gospodarenje istom u budućnosti, može nas izvesti iz zatvorene spirale prodaje srebra i zlata. No, moramo se požuriti. Cijena srebra i zlata već opasno pada. Sve je više ponuđača.