Iako statistički gledano ne bismo trebali biti sami u svemiru, izvanzemaljci nas, barem koliko je službeno poznato, još uvijek nisu kontaktirali, odnosno mi njih nismo uspjeli pronaći u svemirskim prostranstvima. Jedan švicarski znanstvenik sad nudi novi odgovor na pitanje zašto još uvijek nismo uspjeli pronaći izvanzemaljce.
Claudio Grimaldi, biofizičar iz Laboratorija za statističku biofiziku na École Polytechnique Fédérale de Lausanne (EPFL) u Švicarskoj, došao je do još jednog objašnjenja za radiotišinu izvanzemaljskih civilizacija, a njegovo objašnjenje inspirirano je skromnom spužvom. Studija vezana za to objavljena je u znanstvenom časopisu The Astronomical Journal.
Zemlja u mjehuru lišenom signala s tehnopotpisima?
Tražili smo samo 60 godina. Zemlja bi jednostavno mogla biti u mjehuru koji je slučajno lišen radiovalova koje emitira izvanzemaljski život, ističe Grimaldi.
Jednostavnije rečeno, ima previše prostora za skeniranje, a izvanzemaljski signali najvjerojatnije neće prohujati dovoljno blizu nas da ih otkrijemo, odnosno barem dosad nisu. Grimaldi svoje objašnjenje temelji na statističkom modelu koji se prethodno koristio za proučavanje poroznih materijala poput spužvi, samo što je umjesto pora unutar materijala model korišten za procjenu distribucije izvanzemaljskih emitera signala koji mogu, ali i ne moraju biti u svemirskom prostranstvu.
Strpljenje je ključ, ali koliko strpljivi moramo biti?
Glavna poruka koja se može izvući iz Grimaldijeva objašnjenja jest da ostanemo strpljivi. Skeniranje tragova izvanzemaljskih komunikacija u svemiru zahtijeva vrijeme, trud i novac, a postoji i rasprava o tome je li potraga za izvanzemaljskom inteligencijom (SETI) zapravo vrijedna našeg truda.
Spomenuti znanstveni model počinje s pretpostavkom da u bilo kojem trenutku postoji barem jedan elektromagnetski signal tehnološkog podrijetla u Mliječnoj stazi i da je Zemlja u mirnom mjehuru (ili ekvivalentu pore u spužvi) najmanje šest desetljeća, ako ne i više. Ako je to slučaj, onda statistički postoji manje od jedne do pet elektromagnetskih emisija po stoljeću, bilo gdje u našoj galaksiji. Drugačije rečeno, izvanzemaljske elektromagnetske emisije česte su otprilike koliko i supernove u Mliječnoj stazi. Dakle, uopće nisu česte.
Dva scenarija
U procjenama poput navedene, koje uključuju vjerojatnosti, često postoje pretpostavke koje se mogu izbjeći. Moguće je prilagoditi čimbenike da budu malo optimističniji (ili pesimističniji), prilagođavajući vjerojatnost hvatanja signala u budućnosti.
Idući prema najoptimističnijem scenariju, s gore navedenim uvjetima, Grimaldi kaže da bi moglo proći najmanje 60 godina prije nego što naletimo na izvanzemaljski prijenos. U najmanje optimističnom scenariju čekamo više od 2000 godina. Bez obzira na to o kojem je od dva scenarija riječ, trebali bismo isto tako imati radioteleskop usmjeren u pravom smjeru.
Nismo (dosad) imali sreće?
Možda nismo imali sreće jer smo otkrili kako koristiti radioteleskope upravo dok smo prelazili dio svemira u kojemu nisu bili elektromagnetski signali iz drugih civilizacija. Meni se ova hipoteza čini manje ekstremnom od pretpostavke da smo neprestano bombardirani signalima sa svih strana, ali ih iz nekog razloga ne možemo otkriti, smatra Grimaldi.
Grimaldi predlaže da je najbolji put u potrazi za izvanzemaljskim signalima traženje signala u podacima prikupljenim teleskopima koji su fokusirani na druge misije umjesto korištenja teleskopa posebno za traženje izvanzemaljskih komunikacija.
Najbolja strategija mogla bi biti usvojiti prošli pristup SETI zajednice u korištenju podataka iz drugih astrofizičkih studija za detektiranje radioemisija iz drugih zvijezda ili galaksija kako bi se vidjelo sadrže li ikakve tehnosignale te to učiniti standardnom praksom, kaže na kraju Grimaldi.
Izvor: Science Alert