Otkako su ljudi prvi put osjetili potres (i njegove moguće razorne posljedice), postoji težnja da se takvi događaji predvide. No koliko god znanstvenici istraživali, nije pronađen definitivan način da se predvidi kad će, gdje i s kojom jačinom doći do potresa.
Međutim, grupa znanstvenika koja je radila na projektu CREDO otkrila je da postoji jasna statistička korelacija između globalne seizmičke aktivnosti i promjena u intenzitetu kozmičkog zračenja zabilježenog na površini našeg planeta. Znanstvenici su uvjereni da bi to moglo pomoći u predviđanju potresa.
Upravo je projekt CREDO, pokrenut 2016. godine, pokušao provjeriti hipotezu da se potresi potencijalno mogu predvidjeti promatranjem promjena u kozmičkom zračenju. Nakon godina istraživanja uvjereni su da su njihove analize dokazale tu hipotezu, ali ističu i da su otkrili karakteristike koje nitko nije očekivao.
Jedna je od glavnih zadaća CREDO-a praćenje globalnih promjena u intenzitetu sekundarnog kozmičkog zračenja koje dopire do površine našeg planeta. To zračenje nastaje u Zemljinoj stratosferi, a najintenzivnije je unutar takozvanog Regener-Pfotzerova maksimuma, gdje se čestice primarnog kozmičkog zračenja sudaraju s molekulama plina naše atmosfere i pokreću kaskade sekundarnih čestica.
Na prvi pogled ideja da postoji veza između potresa i kozmičkog zračenja, koje u svom primarnom obliku dopire do nas uglavnom sa Sunca i dubokog svemira, može se činiti čudnom. Međutim, njegovi fizički temelji potpuno su racionalni, naglašava u objavi dr. Piotr Homola, koordinator CREDO-a i prvi autor članka koji opisuje otkriće u časopisu Journal of Atmospheric and Solar-Terrestrial Physics.
Kako kaže dr. Homola, glavna je ideja bila da su vrtložne struje u tekućoj jezgri našeg planeta odgovorne za stvaranje Zemljina magnetskog polja. To polje skreće putanje nabijenih čestica primarnog kozmičkog zračenja. Dakle, objašnjava dr. Homola, ako su veliki potresi povezani s poremećajima u tokovima materije koji pokreću Zemljin dinamo, ti bi poremećaji promijenili magnetsko polje, što bi zauzvrat utjecalo na tragove čestica primarnog kozmičkog zračenja na način koji ovisi o dinamici poremećaja unutar našeg planeta. Kao rezultat toga, zemaljski detektori trebali bi vidjeti neke promjene u broju detektiranih sekundarnih čestica kozmičkog zračenja.
Fizičari su odlučili tu ideju testirati. Analizirali su podatke o intenzitetu kozmičkog zračenja koje prikupljaju dvije postaje uključene u projekt. Pratili su promjene u solarnoj aktivnosti i uspoređivali ih s podacima o Zemljinoj seizmičkoj aktivnosti. Otkrili su jasnu korelaciju između promjena u intenzitetu sekundarnog kozmičkog zračenja i ukupne magnitude svih potresa s magnitudama većim ili jednakim 4. U prijevodu, povezali su veće kozmičko zračenje s pojavom potresa, ali i otkrili kako je takvom analizom moguće dobiti podatke o potencijalnom nadolazećem potresu čak dva tjedna prije nego što se on dogodi.
Problem je što, unatoč svim podacima, nije moguće detektirati gdje će se točno potres dogoditi. Korelacije između promjena intenziteta kozmičkih zraka i potresa nisu očite u analizama specifičnih za lokaciju. Pojavljuju se samo kada se seizmička aktivnost uzme u obzir na globalnoj razini. Ta činjenica, ističu znanstvenici, može značiti da se u promjenama intenziteta kozmičkog zračenja može vidjeti fenomen kojemu je podložan naš planet kao cjelina.
U znanstvenom svijetu prihvaćeno je da se može reći da je otkriće napravljeno kada statistička razina pouzdanosti potkrepljujućih podataka dosegne pet sigma ili standardne devijacije. Za opaženu korelaciju dobili smo više od šest sigma, što znači da je vjerojatnost manja od jedan prema milijardu da je korelacija slučajna. Stoga imamo vrlo dobru statističku osnovu za tvrdnju da smo otkrili istinski postojeći fenomen. Pitanje je samo je li to doista onakav kakav smo očekivali, kaže dr. Homola.
Iako bi ti podaci i analize mogli pomoći u izgradnji budućega globalnog sustava ranog upozoravanja na potrese, znanstvenici ističu kako su u svom istraživanju otkrili još jednu zanimljivu stvar - periodičnost korelacije.
Naime, analize su pokazale da se maksimum korelacije javlja svakih 10-11 godina, slično kao i u slučaju ciklusa Sunčeve aktivnosti. No to se ne poklapa s maksimalnom aktivnošću Zemlje.
Osim toga, tu su još neke pomalo čudne pojave. Primjerice, znanstvenici su utvrdili periodičke promjene u seizmičkoj aktivnosti i intenzitetu sekundarnog kozmičkog zračenja unutar dana.
Može li onda biti da su kozmičko-seizmičke korelacije uzrokovane nekim čimbenikom koji dopire do nas izvan Sunčeva sustava, a koji je u stanju istovremeno proizvesti zračenje i seizmičke učinke? Koji bi samo konvencionalni fizikalni fenomen mogao čak kvalitativno objasniti prividne korelacije? pitaju se znanstvenici.
Ta neodgovorena pitanja potaknula su nove teorije i rasprave. Među ostalim, reagira li Zemlja, sa svojim velikim magnetskim poljem, poput velikog i osjetljivog detektora čestica, na one pojave koje su nevidljive uređajima koje je čovjek napravio?
Bez obzira na izvor opažene periodičnosti, najvažnije je u ovoj fazi istraživanja da smo pokazali vezu između kozmičkog zračenja zabilježenog na površini našeg planeta i njegove seizmičnosti – i ako smo u nešto sigurni, to je da naše promatranje ukazuje na potpuno nove i uzbudljive istraživačke mogućnosti, zaključuje u izjavi dr. Homola.