U komentaru oko mogućnosti da ruski predsjednik Vladimir Putin doista realizira prijetnju korištenja nuklearnog oružja, bilo radi odmazde ili kao očajničkog poteza, američka profesorica međunarodnih odnosa sa svceučilišta Brown, Nina Tannewald, za Scientific American piše kakve bi to posljedice moglo imati za ostatak svijeta. Drugim riječima, ona pokušava razlučiti da li bi korištenje taktičkog, a ne strateškog nuklearnog naoružanja dovelo do Trećeg svjetskog rata.
Otkako je Rusija krenula u invaziju na Ukrajinu 24. veljače, ruski predsjednik Vladimir Putin izdao je zapovijed za povećanje razine pripravnosti ruskih nuklearnih snaga te istovremeno zaprijetio zemljama Zapada nuklearnom odmazdom ukoliko se umiješaju u taj sukob. Evidentna agresija na Ukrajinu šokirala je Europu i svijet. I dok je taj rat tragedija za Ukrajinu, on također razotkriva granice oslanjanja Zapada na nuklearno odvraćanje, smatra Tannewald.
Taktika odvraćanja - pozitivne i negativne strane
Odvraćanje se odnosi na ideju da posjedovanje nuklearnog oružja štiti naciju od napada, kroz prijetnju strašnom odmazdom. Smatra se da je taj koncept naširoko zaslužan za sprječavanje rata između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza tijekom perioda takozvanog Hladnog rata.
Međutim, ruska invazija na Ukrajinu baca oštro svjetlo i na negativne strane te strategije. Najočitije je da Putin koristi nuklearno odvraćanje ne da bi zaštitio Rusiju, već da bi se imao uporište u agresiji na Ukrajinu. Rusko nuklearno oružje naime odvraća Zapad od intervencije konvencionalnim vojnim snagama za obranu Ukrajine.
Unatoč raštrkanim pozivima u SAD-u za stvaranjem "zone zabrane leta" iznad Ukrajine, Bidenova se administracija mudro opirala takvoj akciji, piše Tannenwald. U praksi bi to značilo obaranje ruskih zrakoplova, odnosno praktički Treći svjetski rat. S druge strane, NATO-ovo nuklearno oružje vjerojatno odvraća Rusiju od širenja rata na zemlje NATO-a, kao što su Poljska, Rumunjska ili baltičke države.
Nuklearna ravnoteža terora stoga vjerojatno odvraća širi europski rat, ali ostavlja Ukrajinu da se bori s ograničenom potporom i možda na kraju bude progutana. Sve u svemu, čini se da države NATO-a nisu baš uvjerene svojim hvaljenim nuklearnim odvraćanjem. I dalje su zabrinuti zbog (udaljene) mogućnosti ruskog konvencionalnog napada i izvan Ukrajine, ističe Tannenwald.
Putin voli mahati nuklearnim oružjem
Međutim, Putinu to nije prvi put da zvecka nuklearnim oružjem. Učinio je to i 2014. godine tijekom ruske invazije na Krim, kada su ruski čelnici otvoreno govorili o stavljanju nuklearnog oružja u stanje pripravnosti. Rusija je 2015. zaprijetila danskim ratnim brodovima nuklearnim oružjem, ako se Danska pridruži NATO-ovom sustavu proturaketne obrane.
Putin, evidentno, voli mahati o svjim nuklearnim oružjem kao podsjetnik Zapadu da je Rusija još uvijek velika sila. U trenutnoj krizi, Putin očito želi da SAD i NATO znaju da bi, ako bi Zapad intervenirao vojnom silom u ime Ukrajine, mogao posegnuti za svojim takozvanim taktičkim (nestrateškim) nuklearnim oružjem, upozorava Tannewald.
Taktičko, strateško... postoji li, u osnovi, razlika?
U svijetu nuklearnog oružja, taktičko znači iznimno veliku količinu eksplozivne energije, a strateško još veću. Većina nuklearnog oružja danas ima promjenjiv učinak, odnosno takozvani "dial-a-yield", osiguravajući određenu količinu eksplozivne energije koja može varirati od djelića kilotona do više megatona.
Primjerice, američka najnovija verzija svoje nuklearne bombe B61 može osloboditi 0,3, 1,5, 10 ili 50 kilotona eksplozivne energije. Za usporedbu, bomba iz Hirošime bila je oko 15 kilotona.
Rusija ima oko 4500 nuklearnih bojnih glava u svom arsenalu. Od njih, ona najveće snage, "strateško" oružje, raspoređena su na podmornicama, bombarderima i interkontinentalnim balističkim projektilima.
No, Rusija također posjeduje oko 2000 komada taktičkog nuklearnog oružja koje se čuva u skladištima diljem zemlje, a razvijena su za korištenje protiv trupa i postrojenja na malom području ili u ograničenom angažmanu. Takvo oružje može se montirati na iste rakete kratkog dometa koje Rusija trenutno koristi za bombardiranje Ukrajine, poput balističke rakete Iskander, koja ima domet od oko 500 kilometara.
To nije međutim jedino taktičko oružje koje se može upotrijebiti, jer SAD imaju oko 100 nuklearnih "gravitacijskih bombi" (s manje sofisticiranim navođenjem) stacioniranih diljem Europe.
Taktičko nuklearno oružje postoji jer se svaka strana boji da će biti odvraćena od upotrebe strateškog nuklearnog oružja za uništavanje velikih gradova, zbog njihove ogromne destruktivnosti. Smanjenjem nuklearnog oružja i preciznijim ciljanjem, njihova upotreba postaje zamislivija. Paradoksalno, iako to čini prijetnje odvraćanjem vjerodostojnijima, to također čini takvo oružje primamljivijim za prvo korištenje, a ne samo kao sredstvo odmazde, ističe Tannenwald.
Ogromna razorna moć
Ipak, nitko ne bi trebao zamisliti da ima smisla koristiti taktičko nuklearno oružje, piše nadalje Tannenwald. Termonuklearna eksplozija bilo koje veličine posjeduje ogromnu razornu moć. Čak bi i nuklearno oružje "male snage" (0,3 kilotona) proizvelo štetu koja je daleko veća od one od konvencionalnog eksploziva.
Za grafički prikaz, interaktivna stranica NUKEMAP, koju je osmislio nuklearni povjesničar Alexander Wellerstein, omogućuje simulaciju učinaka nuklearne eksplozije bilo koje veličine bilo gdje na planetu. Prema istoj toj interaktivnoj stranici i simulaciji, detonacija bojne glave snage pet kilotona iznad Gornjeg grada u Zagrebu, posve bi sravnila centar grada, ubila bi gotovo 17.000 ljudi te ranila još gotovo toliko. Posljedice eksplozije osjetile bi se od Mlinova na sjeveru grada, do praktički Kajzerice na jugu te Volovčice na istoku do Kustošije na Zapadu grada. Dakle tu je riječ o "samo" pet kilotona. Veća detonacija imala bi još užasnije posljedice, posve nezamislive iz naše sadašnje perspektive.
Uporaba taktičkog nuklearnog oružja izazvala bi sve užase Hirošime, iako vjerojatno manjih razmjera. Taktičko nuklearno oružje proizvelo bi vatrenu kuglu, udarne valove i smrtonosno zračenje koje bi prouzročilo dugotrajno oštećenje zdravlja preživjelih. Radioaktivne oborine zagadile bi zrak, tlo, vodu i opskrbu hranom. Ukrajincima je sličan ishod već poznat zbog katastrofalnog topljenja i eksplozije nuklearnog reaktora u Černobilu 1986. godine.
Žrtvama bi semantika "taktičko ili strateško" bila bi najmanje bitna
U konačnici, nitko ne zna da li bi korištenje taktičkog nuklearnog oružja pokrenulo nuklearni rat punog razmjera, no rizik od eskalacije je vrlo stvaran. Žrtvama nuklearnog napada vjerojatno bi najmanje bitno bilo je li to bio taktički ili strateški nuklearni napad, naglašava Tannewald.
U svjedočenju pred američkim Odborom za oružane snage Predstavničkog doma 6. veljače 2018., tadašnji američki ministar obrane James Mattis izjavio je kako misli "da ne postoji takva stvar kao što je taktičko nuklearno oružje. Bilo koje nuklearno oružje korišteno u bilo kojem trenutku je strateška promjena u igri”.
Ruski čelnici jasno su dali do znanja da će na svaki nuklearni napad gledati kao na početak općeg nuklearnog rata.
Posebno je zabrinjavajuća mogućnost da bi rat mogao eskalirati korištenjem nuklearnog oružja. Povećanjem razine pripravnosti ruskih nuklearnih snaga, Putin povećava rizik od upotrebe nuklearnog oružja pogrešnom procjenom ili nesrećom u kaosu rata. U najgorem scenariju, ako rat krene loše, Putin bi iz očaja mogao posegnuti za taktičkim nuklearnim oružjem, smatra Tannewald.
Jedini logičan zaključak: Svijetu bi bilo bolje bez nuklearnog oružja
Iako je to još uvijek malo vjerojatno, povećanje tog rizika je neprihvatljivo. Bez obzira što je tijekom godina testirano nebrojeno nuklearno oružje, niti jedno nije korišteno u ratu (ili od strane terorista) od 1945. godine. 77-godišnja tradicija neupotrebe nuklearnog oružja, nuklearni tabu, jedino je najvažnijih postignuća nuklearnog doba, piše Tannenwald.
Primarna je obveza današnjih svjetskih vođa osigurati da se nuklearno oružje nikada više ne koristi. Putin i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov trebali bi prestati prijetiti nuklearnim oružjem. Ostali čelnici trebali bi izraziti šok i bijes te jasno dati do znanja da su nuklearne prijetnje neodgovorne i neprihvatljive, poručuje Tannewald.
Nuklearno odvraćanje dolazi s ogromnim rizicima i ogromnim troškovima. Argumenti u korist odvraćanja, iako ponekad uvjerljivi, nisu uvijek istiniti. Moramo priznati da bi nuklearno odvraćanje moglo propasti. Zato, unatoč bilijunima dolara potrošenih na nuklearne arsenale, nitko ne spava čvrsto pod nuklearnim kišobranom, osobito tijekom krize kao što je ruska invazija na Ukrajinu, ističe.
Rat u Ukrajini vjerojatno će poremetiti europski sigurnosni poredak. To također pokazuje koliko malo stvarne zaštite pruža nuklearno oružje. Svijetu bi bilo bolje bez ovog oružja, poručuje na kraju Tannewald, a to je zaključak s kojim se bez ikakvog razmišljanja svi možemo složiti.
Izvor: Scientific American