Za iznenađujuće velik broj mjeseca u Sunčevom sustavu se vjeruje da imaju ogromne oceane ispod površinskog leda, a među njima ponajviše Jupiterov mjesec Europa i Saturnov mjesec Enceladus. Ti, zasad hipotetski oceani, znanstvenicima su primamljiva odredišta za traženje izvanzemaljskog života.
Koliko znamo, tri su glavna sastojka potrebna za život: tekuća voda, izvor energije i složena kemija. Tekuću vodu je najlakše odrediti. Enceladus zapravo izbacuje tekuću vodu u svemir, a Europa vjerojatno čini isto. Dakle, to je prilično sigurno: oba mjeseca definitivno imaju vodu, iako je slana, piše Leah Crane, stručnjakinja za svemir u članku za New Scientist.
Gdje su im mogući izvori energije?
Znamo da je sunce glavni izvor svjetlosti na Zemlji, ali na svjetovima kao što su Europa i Enceladus gdje, je potencijalno nastanjivo okruženje ispod kilometra leda, ona bi morala doći s nekog drugog mjesta. Duboko ispod Zemljinih oceana, velik dio energije potječe iz hidrotermalnih izvora, gdje rastopljeno kamenje ispod morskog dna zagrijava vodu i izbacuje je natrag u ocean. U blizini tih vrućih otvora, mikroorganizmi pretvaraju ugljični dioksid i vodik u metan, koji se koristi kao gorivo.
Postoje neki dokazi da Enceladus možda ima hidrotermalne otvore slične onima na Zemlji i čini se da su sićušne čestice izbačene iz njegovog oceana u svemir nastale na visokim temperaturama, ali bez stvarnog slanja svemirske letjelice u njegov ocean, ne možemo biti sigurni, piše Crane.
Značajna prednost
Enceladus i Europa, s druge strane, možda ipak imaju jednu prednost u odnosu na Zemlju kad je riječ o podvodnim izvorima energije, a ta je da su mali i da kruže oko apsolutno kolosalnih planeta.
To znači da su njihove plime i oseke puno ekstremnije od Zemljinih, jer gravitacijska sila Saturna i Jupitera rasteže i savija njihove mjesece, što zagrijava jezgre tih prirodnih satelita i može uzrokovati lomove. Ne samo da bi to moglo opskrbiti energijom sve mikroorganizme koji bi mogli u dubinama njihovih oceana, već bi te pukotine mogle biti dvostruko važne. Mnogi kemijski sastojci za život mogu se proizvesti kroz interakciju između vode i stijene, a pukotine ili pore pružile bi priliku da voda upije svježi kamen i podvrgne se kemijskim reakcijama, pojašnjava Crane.
Znanstvenici podijeljeni
Planetarni znanstvenici su međutim podijeljeni oko toga postoje li ti podmorski izvori energije na Europi i Enceladusu. Svi nadaju da su tamo, ali novo istraživanje predstavljeno u travnju ukazuje na to da njihovo morsko dno možda nije dovoljno opterećeno da izazove lomljenje, ili ako ga je bilo dovoljno na početku povijesti mjeseca, možda ga više neće biti.
To vodi do posljednjeg zahtjeva za život: složene kemije. Kemija zahtijeva gradijent, bilo da se radi o sastavu materijala ili temperaturi ili kiselosti ili električnom naboju. Ne može se nastaviti u ravnoteži. Enceladus, barem, sadrži sve ključne kemijske elemente za život, ali bez neke vrste gradijenta, to je kao da imate odvojene hrpe brašna, šećera i praška za pecivo, koji nikada neće postati kolač sami. Plima i oseka na Europi i Enceladusu vjerojatno uzrokuju ogromne valove i miješanje ispod leda, pa ako doista postoje neki džepovi mora koji imaju neku vrstu gradijenta, ne bi trebalo biti problema da se pokrene neka kemija, piše Crane.
Pitanje nastanka života je problem ali ne i prepreka za proučavanje tih svijetova
Posljednji problem u potrazi za izvanzemaljskim životom je takav da znanost nema prihvaćenu ideju o tome kako je život nastao.
Znamo puno o kemiji prebiotika i puno o biološkoj kemiji, ali kako se prva pretvara u potonju u biti je veliki upitnik. Dakle, nećemo moći reći ima li života na ovim čudnim svjetovima osim ako ne ustane i ne mahne nam, slikovito kaže Crane.
Ipak, nije riječ samo o prepreki, jer proučavanje takvih svjetova s potencijalom za život, znanosti može pomoći da otkrije kako život nastaje, je li se to dogodilo na Europi i Enceladusu ili ne, a ako jest, znanstvenici iz tog mogu naučiti kako se to događa drugdje u svemiru. U suprotnom to znači da našem receptu za nastanak života nešto nedostaje.
Izvot: New Scientist