Kako i zašto dolazi do nastanka zloćudnih tumora u ljudskom tijelu? I kako se, u konačnici, boriti protiv njih? Odgovor na ta i mnoga druga pitanja povezana s rakom, znanstvenici pokušavaju dokučiti godinama.
No, sa svakim novim otkrićem, ma kako ono malo ili veliko bilo, korak smo bliže boljim tehnikama dijagnostike i liječenja, a možda i sprječavanja pojave zloćudnih tumora.
Svoj obol tim istraživanjima dao je i hrvatski tim predvođen profesorom Janošem Terzićem, voditeljem laboratorija za istraživanje raka pri Medicinskom fakultetu u Splitu. Oni su, naime, istraživali sam mehanizam nastanka zloćudnih tumora i došli do nevjerojatnog otkrića. Svoje su otkriće objavili u stručnom radu objavljenom u časopisu Nature, a o čemu se točno radi i što bi to moglo značiti za ljude u budućnosti porazgovarali smo upravo s profesorom Terzićem.
Točno, opisali smo novi način kojim bakterije mogu uzrokovati tumore. Proučavali smo mišji model za tumor mokraćnog mjehura i otkrili novi mehanizam nastanka tumora. Za ostale tumore treba raditi dodatna istraživati. Na žalost, znanost je spora. Radi se o tome da neke bakterije crijeva miša i čovjeka određene nitrozamine (slične onima u duhanskom dimu) pretvaraju u još opasnije kemikalije koje onda oštećuju tkivo i uzrokuju rak, pojasnio je za Zimo, prof Terzić.
Što to otkriće točno znači? Kakve bi implikacije moglo imati u kontekstu borbe protiv zloćudnih tumora?
Ono što smo uočili jest da kapacitet pretvorbe nitrozamina u opasniji spoj varira od čovjeka do čovjeka. Sada treba istražiti ima li to reperkusija na različitu pojavnost tumora među različitim ljudima. Ako ima, onda se ta znanja mogu koristiti u procjeni nečije sklonosti tumorima. Ili, budući da smo pronašli bakterije koje vrše spomenutu konverziju možemo ih pokušati uništiti i tako smanjiti mogućnost pojave tumora.
Kako ste došli do tog otkrića? Koliko ste dugo radili na njemu?
Tumore mokraćnog mjehura proučavam preko 10 godina, a na ovom radu smo mi u Splitu radili 7 godina, a kolege u EMBL-u (Europskom molekularno-biološkom laboratoriju) preko dvije godine. U Splitu je glavna nositeljica istraživanja bila dr. sc. Blanka Milić Roje, ali su nam pomagale kolege iz različitih institucija, poput našeg KBC-a, splitskog PMF-a i Zavoda za javno zdravstvo. Sve odreda divni ljudi i odlični stručnjaci. Doktori znanosti, docenti, profesori, a bilo je i diplomanata.
Tako su u radu uz prof. Terzića i prof. Milić Roje sudjelovali: Boyao Zhang, Eleonora Mastrorilli, Ana Kovačić, Lana Sušak, Ivica Ljubenkov, Elena Ćosić, Katarina Vilović, Antonio Meštrović, Emilija Lozo Vukovac, Viljemka Bučević-Popović, Željko Puljiz, Ivana Karaman i Michael Zimmermann.
Imate li kakve povratne informacije od kolega znanstvenika? Kakve su njihove reakcije?
Otkriće je tek objavljeno pa treba neko vrijeme dobiti povratnu informaciju. Ali kada rad pošalješ na ocjenu u najbolji svjetski znanstveni časopis kao što je Nature onda vam ga ocjenjuju najbolji svjetski stručnjaci u tom području, možda i Nobelovci. U njihovim komentarima je bilo dosta entuzijazma i pozitivnih komentara na račun našeg otkrića. Nadam se da će se tako i nastaviti, ponosno ističe naš sugovornik.
Vaš rad je objavljen u prestižnom časopisu Nature. Što to znači za vas osobno, ali i za jednog znanstvenika iz Hrvatske?
Opet dobro pitanje. I iz najboljih institucija na svijetu izuzetno je teško objaviti rad u tom časopisu. Njima se šalje rad na objavu kada je nešto uistinu veliko. A i od takvih radova i najuglednijih znanstvenika oni objave samo oko 6%-7%. Drugim riječima, tamo je ekstremno teško objaviti rad, tako da je ovo veliko priznanje našem radu, ali i talentu. U znanosti, težak rad ne garantira uvijek uspjeh.
Mogu li znanstvenici u Hrvatskoj parirati svojim kolegama u svijetu, što se znanstvenih otkrića tiče?
Trudimo se, ali smo daleko od najboljih. Talenti su tu, no treba više brige o hrvatskoj znanosti te više ulaganja. Sve u znanosti bi trebalo „ravnati“ po međunarodnim standardima izvrsnosti pa će sve polako doći na svoje mjesto, naglašava prof. Terzić.
Voditelj ste laboratorija za istraživanje raka pri Medicinskom fakultetu u Splitu. Možete li nam reći kakva je situacija s karcinomima u Hrvatskoj? Jesmo li gori ili bolji u odnosu na nekakav prosjek? Koja vrsta raka je najčešća, a od koje najmanje obolijevamo?
Mislim da u svemu pratimo zapadne trendove. Ono što previđamo jest da je visoka životna dob najveći rizični čimbenik za razvoj zloćudnih tumora, a hrvatska populacija je sve starija pa je zaključak jasan. Trebalo bi više raditi na prevenciji. Počevši s redovitim vježbanjem pa nadalje. Na primjer, uvesti sat tjelesnog odgoja svaki dan u osnovne i srednje škole, djeca su danas stalno pred ekranima. Jednom stečene zdrave navike traju cijeli život, a zbog vježbanja smo zdraviji, veseliji, ljepši i duže živimo. Slično vrijedi i za debljinu. Uči li itko djecu u školi kolika je normalna težina i kakva je zdrava prehrana? Po mojem viđenju, ima dosta prostora za biti bolji u svemu, ističe prof. Terzić.
Postoji li nešto što prosječan građanin može napraviti kako bi smanjio šanse za razvoj karcinoma? Naravno, na genetiku teško možemo utjecati, ali na druge čimbenike?
Prestati pušiti, redovito vježbati, regulirati tjelesnu težinu, jesti zdravu hranu... Sve poznati lijekovi, koji se, na žalost, teško primjenjuju, zaključuje na kraju prof. Terzić.