Industrije koje se rijetko spominju kao zagađivači su među najvećim emiterima CO2, evo gdje po tom pitnaju stoji i Hrvatska

Ako Europska unija želi postići ugljičnu neutralnost do 2050. godine, problemi se neće moći još dugo ignorirati. EU nade polaže i u tehnologiju hvatanja i pohranjivanja ugljika.

Hina | 07.11.2021. / 08:01

Slika nije dostupna (Foto: Zimo)

Najvećim izvorima štetnih emisija uglavnom se smatraju energetika, promet i poljoprivreda, no i brojne prerađivačke industrije veliki su zagađivači, a problem ignoriraju jer je rješenje – tehnologija hvatanja i skladištenja ugljika – preskupo.

Proizvodnja električne energije, grijanje i promet smatraju se najvećim izvorima emisija stakleničkih plinova u EU-u. Sektor energetike odgovoran je za više od 77 posto štetnih emisija, slijedi poljoprivreda s više od 10 posto i industrijski procesi s oko devet posto.

Dok se o energetici i prometu kao glavnim zagađivačima često govori, u manjoj se mjeri spominju pojedine industrije koje su također značajni generatori štetnih emisija.

Primjerice, samo proizvodnja cementa i betona, na globalnoj razini, doprinosi emisijama CO2 s osam posto. Veliki emiteri su i industrija proizvodnje željeza i čelika, rudarstvo i naftna industrija.

Taj se problem neće još dugo moći ignorirati s obzirom na to da je postizanje ugljične neutralnosti do 2050. postizanje kao jedan od temeljnih ciljeva Europskog zelenog plana koji je Komisija predstavila 2019. Jedna od metoda kojom se to može postići je primjena tehnologije hvatanja i pohranjivanja ugljika.

Slon u sobi

Ugljik se može izolirati na više načina: na samom izvoru nastanka emisije, kao što su primjerice dimnjaci (metoda poznata kao CCS, Carbon Capture and Storage) ili hvatanjem i skladištenja ugljika direktno iz atmosfere (Direct Air Capture, DAC).

Izolirani CO2 najčešće se trajno pohranjuje pod zemljom, a postoje i tehnologije koje omogućuju njegovo ponovno korištenje.

Riječ je o, još uvijek, iznimno skupim i slabo dostupnim tehnologijama pa je njihova primjena veliki izazov i problem koji se na neki način gura pod tepih. Kako je rekao izvršni direktor meksičkog Cemexa Fernando Gonzalez, tehnologija hvatanja ugljika je “slon u sobi” – problem je velik i očit i svi su toga svjesni, no slabo ili nikako se o njemu govori.

Ipak, podaci organizacije Global CCS Institute pokazuju da se metoda hvatanja ugljika na samom izvoru počinje sve više koristiti. Kapacitet takvih projekata povećao se za 48 posto u manje od godinu dana, odnosno od kraja 2020. do rujna ove godine, i sada iznosi 111 milijuna tona godišnje.

Svjetsko udruženje proizvođača cementa i betona najavilo je da će do 2050. postići nultu stopu emisija i obećalo izgraditi 10 golemih postrojenja za hvatanje ugljika do 2030. Na takvim projektima za sada rade neke od najvećih svjetskih kompanija, kao što su švicarski Holcim AG i njemački HeidelbergCement.

Jedan od najvećih svjetskih proizvođača čelika ArcelorMittal ove je godine s Air Liquidom, francuskom tvrtkom za industrijski plin, pokrenuo projekt razvoja postrojenja za hvatanje CO2 u svojim tvornicama.

Hvatanje ugljika

Svjetsko udruženje za čelik navodi da je za postizanje zelenih ciljeva potrebno uhvatiti 75 posto CO2 koji emitira ova industrija. To znači da bi svake godine, od 2030. do 2070., trebalo sagraditi 14 postrojenja za hvatanje ugljika u tvornicama čelika. U ovom trenutku postoji u svijetu postoji samo jedno.

U industriji željeza i čelika najveći je problem intenzivno korištenje ugljena i drugih fosilnih goriva koja pogone industrijske peći, a proizvodnja je u stalnom porastu.

U naftnoj industriji brojne kompanije navode implementaciju tehnologija hvatanja ugljika u svoje planove za reduciranje štetnih emisija, no malo je projekata koji se uistinu odmaknu dalje od inicijalne faze.

Nedostatak tržišta za trgovanje ugljikom te poreznih olakšica i poticaja dodatno usporavaju razvoj takvih projekata.

No, u Teksasu je nedavno kompanija Occidental Petroleum pokrenula projekt razvoja postrojenja za direktno hvatanje ugljika iz zraka. Pomoću posebnih ventilatora i kemijskih procesa to bi postrojenje godišnje trebalo izvući oko milijun metričkih tona CO2 iz atmosfere.

Američki naftni div Chevron također je najavio da planira koristiti tehnologiju hvatanja ugljika kako bi smanjio štetne emisije na nulu do 2050. Cilj je godišnje uskladištiti oko 25 milijuna tona CO2. Tvrtka je najavila da će u niskougljične tehnologije do 2028. uložiti oko 8 milijardi dolara.

Jedna od najvećih svjetskih rudarskih kompanija, Rio Tinto, najavila je u listopadu da će uložiti 4 milijuna dolara u privatnu kompaniju za hvatanje ugljika i njegovo skladištenje u tlu.

Hrvatska emisija je niska

U rudarskoj industriji najveći izazov su elektrane na ugljen koje generiraju najviše štetnih emisija. Neke rudarske kompanije razmatraju mogućnost zamjene prirodnog plina vodikom koji pri izgaranju ne emitira CO2.

Europska komisija istaknula je da je tehnologija hvatanja i skladištenja ugljika ključna u prijelazu na konkurentno niskougljično gospodarstvo do 2050. jer može pomiriti rastuću potražnju za fosilnim gorivima s potrebom smanjivanja emisija stakleničkih plinova.

Uspostava mehanizma EU-a za graničnu prilagodnu emisija ugljika do 2023. treba obuhvatiti energetski intenzivne industrijske sektore, na koje otpada 94 posto industrijskih emisija u EU-u, a koji, kako su naveli zastupnici u Europskom parlamentu, i dalje dobivaju znatne besplatne emisijske jedinice.

EU je inače na trećem mjestu prema količini štetnih emisija, nakon Kine i SAD-a, a slijede je Indija, Rusija i Japan.

Najveći emiter stakleničkih plinova unutar EU-a je Njemačka, slijede Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Italija. Hrvatska je na 21. mjestu, među zemljama s nižim stopama emisije.

Još brže do najnovijih tech inovacija. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju

Vezane vijesti

Još vijesti