Kad je 1935. godine Albert Einstein napisao znanstveni rad o kvantnom sprezanju (fizikalnom fenomenu u kojem čestice djeluju međusobno na takav način da se ne može utvrditi kvantno stanje pojedine čestice, već se uzima kvantno stanje sustava u cjelini), istaknuo je kako je takvo ponašanje čestica nemoguće jer krši teoriju relativnosti.
Einstein je smatrao kako vjerojatno postoji neka skrivena varijabla koja bi objasnila kvantnu spregu, samo ju još nismo otkrili.
Da pojasnimo cijelu teoriju. Zamislite da stavite jednu naranču i jednu jabuku u dvije neprozirne kutije i pošaljete dvoje djece na dvije suprotne strane, svako s jednom kutijom. Ono što Einstein, a i drugi fizičar John Stewart Bell ističu je da, sve dok se ne provede mjerenje, odnosno dok dijete ne pogleda u kutiju, ne zna ima li jabuku ili naranču. Znači, u teoriji, oba djeteta mogu imati i jabuku i naranču. Onog trenutka kad dijete pogleda u kutiju, situacija se mijenja jer ono sad zna da ima jabuku, a drugo dijete naranču. No činjenica da su pogledali u kutiju promijenila je stanje. Einstein je smatrao kako dvije čestice (u ovom primjeru jabuka i naranča) nekako međusobno komuniciraju kako bi dojavile jedna drugoj kad se situacija promijenila.
No vratimo se mi znanosti. Znanstvenici su tijekom godina isprobavali različite eksperimente kojima su pokušali dokazati da je Einstein bio u krivu ili u pravu. Problem je zapravo bio u tome što bi za dokazivanje nasumičnog kretanja i ponašanja čestica bilo potrebno izgraditi generator nasumičnih kvantnih bitova odnosno testirati kvantnu fiziku koristeći kvantni sustav.
Stoga su znanstvenici odlučili osmisliti eksperiment kojim bi testirali Einsteinovu i Bellovu teoriju, a da pri tome ne koriste kvantni sustav. Znanstvenici iz 12 laboratorija diljem svijeta odlučili su provesti test za koji im je trebala pomoć najboljeg "stroja" za nasumičan odabir – čovjeka.
Tako je krajem 2016. godine proveden eksperiment, Big Bell Test, a rezultati su objavljeni prije nekoliko dana u časopisu Nature. Više od 100 tisuća ljudi sudjelovalo je u testu u kojem su imali samo jednu zadaću – igrati videoigru u kojoj su njihove odluke potpuno proizvoljne. Igrač se kreće kroz neko područje i kad se sjeti, klikne na 0 ili 1. Prilikom svoje "šetnje" susrest će druge likove i tad im je zadaća pogoditi ono što drugi lik neće pogoditi. Sve se zapravo svodi na proizvoljnost i slučajan odabir.
Rezultati "videoigre" potom su poslani u pet laboratorija diljem svijeta gdje su znanstvenici pratili koliko su izbori zaista proizvoljni i nasumični. Tijekom jednog dana igrači su stvorili više od 97 milijuna bitova, što je omogućilo trajanje eksperimenta punih 12 sati. Svi prikupljeni podaci stvorili su savršen kod za mjerenje kvantne sprege među česticama u 12 laboratorija diljem svijeta.
Nakon provedenih eksperimenata u različitim laboratorijima, rezultati su dokazali kako su Einstein, ali i John Stewart Bell u krivu te da kvantne čestice ne razmjenjuju međusobno informacije brzinom svjetlosti, odnosno da ne komuniciraju međusobno.
Iako ovi rezultati možda ne izgledaju važno, oni otvaraju put ka dubljoj aplikaciji kvantne fizike u prijenosu informacija, ali i kvantnoj kriptografiji i kvantnom računarstvu.
