O tome jesu li bolji vozači muškarci ili žene, dalo bi se raspravljati i raspravu potkrepljivati različitim podacima, no u raspravi o tome je li bolji vozač čovjek ili računalo situacija je nešto drugačija.
Iako sve više proizvođača automobila razmišlja o uvođenju određenog stupnja autonomije u automobile, a neke tvrtke intenzivno rade na razvoju potpuno autonomnih automobila, takvih je vozila još uvijek premalo na našim cestama da bi se mogao dati konkretan odgovor.
Pa ipak, dvojica istraživača sa Sveučilišta središnje Floride u Orlandu, Mohamed Abdel-Aty i Shengxuan Ding prihvatili su se tog nezahvalnog posla i detaljno analizirali okolnosti više od 37 tisuća prometnih nesreća, a svoje su rezultate objavili u časopisu Nature. U 2100 nesreća sudjelovalo je vozilo s visokim stupnjem autonomije ili autonomno vozilo. Analizom podataka došli su do zaključka kako mogu potvrditi da je, unatoč svemu, bolji vozač - računalo.
Naime, kad su analizirali različite uzroke nesreća, otkrili su da su računala bolje reagirala od ljudi. Primjerice, kad je čovjek bio za volanom zabilježeno je 15 posto nesreća u kojima su bili uključeni pješaci, dok je kad je vozilom upravljalo računalo taj postotak pao na samo tri posto.
Zanimljivo, utvrdili su i kako je u čak 20 posto promatranih nesreća bilo očito kako čovjek uopće nije pratio stanje u prometu, nešto što se računalu ne može dogoditi. Osim toga, kad je do prometne nesreće došlo između automobila s ljudskim vozačem i autonomnog vozila, u čak tri četvrtine slučajeva kriv je bio - čovjek.
Abdel-Aty i Ding utvrdili su i kako je upravljanje vozilom bolje prepustiti računalu u uvjetima loše vidljivosti i prilikom vožnje monotonim dionicama kakve su duge ravne dionice na autocesti. Pojasnili su kako čovjek u uvjetima smanjene vidljivosti vidi 15, 20 ili maksimalno 50 metara ispred sebe. Za usporedbu automobil kojim upravlja računalo pomoću svojih senzora i lidara, vidi i stotinjak metara, bez obzira na to je li magla ili noć. U takvim je uvjetima bilo čak sedam puta manje prometnih nesreća kad je "za volanom" bilo računalo.
No, to ne znači da je računalo "savršen vozač". Ljudi su još uvijek bolji kad je su situacije kompliciranije. Primjerice, kod različitih skretanja (i određivanja tko ima prednost, koliko ima vremena za skretanje prije drugog vozila i slično), ali i u uvjetima poput sumraka i zore kad senzori računala - "slabije vide".
Računalima su bolna točka i kompleksne situacije u prometu koje čovjek rješava iz iskustva ili logikom. Na primjer, promjene na cesti zbog radova, prometne nesreće ili pak micanje u stranu i stvaranje hitnog koridora (iako bismo mi dodali kako je taj koncept stran i velikom broju ljudskih vozača, op.a.).
Ono što Abdel-Aty i Ding zaključuju u svom istraživanju je činjenica da su današnji vozači, kako ljudski tako i računalni, zapravo veoma dobri. Tome u prilog idu i sigurniji automobili, bolja infrastruktura i jasnija navigacija.
No, kad se podvuče crta, ističu kako su "visoko autonomni sustavi vožnje, zbog svog prepoznavanja i izbjegavanja objekata, preciznog upravljanja i boljeg donošenja odluka, u većini scenarija sigurniji od vozila kojima upravljaju ljudi".