Zima i snježne padaline za neke su izvor sreće i zadovoljstva, dok ih drugi preziru iz dna duše.
No ono što nazivamo snijegom dolazi u različitim oblicima i s različitim nazivima. Službena definicija snijega jest da je to padalina u obliku malih bijelih ledenih kristala koji se stvaraju direktno iz vodene pare u zraku na temperaturama manjima od 0 Celzijevih stupnjeva.
Snijeg nastaje u oblacima i spušta se na tlo u obliku snježnih pahulja. Iako je na molekularnoj razini snijeg veoma sličan ledu, manje je gustoće i sadržava više džepova zraka, pa se često smatra poroznim.
Koliko je snijeg gust, ovisi ponajprije o uvjetima u kojima je nastao. Svježi, praškasti snijeg ima manju gustoću od starijeg, kompaktnog snijega. Manja gustoća snijega znači da je bolji izolator, zbog čega se životinje često, u potrazi za toplinom, zakopavaju u snijeg.
No ne profitiraju samo životinje od snijega. I biljkama je on neophodan tijekom zimskih mjeseci jer pruža izolaciju za korijen biljke od velikih fluktuacija u vanjskoj temperaturi, a i kad se počne topiti pruža neophodnu vlagu biljkama.
I dok Eskimi imaju, prema posljednjim informacijama, više od 100 riječi kojima opisuju snijeg u njegovim najrazličitijim oblicima i varijacijama, hrvatski jezik je nešto siromašniji. Najčešće koristimo riječ "snijeg", a ovisno o njegovoj teksturi možemo ga opisati kao "mokri snijeg", "pršić", "zrnati snijeg", "prašinasti snijeg", "korasti snijeg" i ono što većina najviše mrzi - "bljuzga".
Ali postoje i neke zanimljivosti vezane za snijeg. Tako je, prema Guinnesovoj knjizi rekorda, najveća pahulja zabilježena blizu mjesta Missoula u Montani davne 1887. godine. Prema zapisu bila je promjera 38 centimetara i debela čak 20! No znanstvenici sumnjaju u istinitost te tvrdnje. Naime, pahuljom se smatraju kristali koji koji nastaju smrzavanjem pare i koji oblikuju simetrični oblik s (najčešće) šest krakova.
Ali pahuljom se nazivaju i nakupine kristala koji se međusobno povezuju dok se spuštaju prema tlu - ono što kolokvijalno nazivamo krpama snijega ili velikim pahuljama.
Stoga je fizičar s Caltecha Kenneth Libbrech odlučio istražiti koliko bi mogla biti najveća pahulja. Godinama je fotografirao pahulje koje nastaju u prirodi, a onda pokušao stvoriti pahulje i u laboratoriju. Najveća koju je uspio "uzgojiti" imala je čak 2,5 centimetara u promjeru, ali se raspala pod vlastitom težinom.
S druge strane, najveća koju je uhvatio u prirodi pojavila se 2003. godine u kanadskom Ontariju. Svojim je fotoaparatom uhvatio divovsku pahulju promjera gotovo centimetar.
Ekipi iz Guinnesove knjige rekorda predložio je razdvajanje kategorija, tako da je rekord za najveću pahulju još uvijek onaj iz 19. stoljeća, a Libbrech je upisan s najvećim snježnim kristalom.
Znanstvenici koji proučavaju snijeg ističu kako zapravo nema fotografskog dokaza za golemu pahulju iz 1887. godine, već se taj rekord temelji na opisima tadašnjih svjedoka. Današnja moderna tehnologija omogućuje im da uhvate pahulju i prije nego što padne na tlo te tako naprave spektakularne fotografije koje otkrivaju da svaka pahulja ima vlastitu, delikatnu geometriju. Snježni kristali imaju cijeli niz različitih oblika - od malenih iglica do loptica. I naravno, svaka je posebna i jedinstvena.
I još jedan podatak za kraj. Prema podacima DHMZ-a, maksimalna visina snježnog pokrivača u Hrvatskoj, otkako postoje mjerenja, zabilježena je 21. ožujka 2013. godine na Zavižanu i iznosila je 322 centimetra.