Dugotrajni COVID može utjecati na kvalitetu života pacijenata više od nekih vrsta raka i u jednakoj mjeri kao Parkinsonova bolest, sugerira novo istraživanje.
Istraživanje koje su proveli University College London (UCL) i Sveučilište Exeter ispitalo je utjecaj dugotrajnog COVID-19 na živote 3754 hospitaliziranih osoba zbog te bolesti.
Pacijenti su u okviru studije trebali odgovoriti na pitanja u aplikaciji o tome koliko dugo COVID-19 utječe na njihov svakodnevni život i dati ocjenu od 0 do 40 kako bi se označila ozbiljnost stanja.
Utvrđeno je da su prosječni rezultati o umoru slični ili lošiji nego kod pacijenata s anemijom povezanom s rakom ili teškom bolešću bubrega, a rezultati kvalitete života također su niži od onih s uznapredovalim rakom.
Znanstvenici su sugerirali da je utjecaj dugotrajnog COVID na svakodnevne aktivnosti pacijenata snažniji nego kod pacijenata koji su pretrpjeli moždani udar te da je usporediv s pacijentima s Parkinsonovom bolešću.
Za dugotrajni COVID ljudi moraju imati kontinuirane simptome 12 tjedana nakon akutne zaraze koronavirusom.
Prema NHS-u, britanskoj nacionanloj zdravstvenoj službi, glavni pokazatelji dugotrajnog COVID-19 su ekstreman umor, kratak dah, gubitak njuha i bolovi u mišićima.
Dr. Henry Goodfellow s UCL-ovog Instituta za epidemiologiju i zdravstvo, jedan od voditelja studije, rekao je da utjecaj još nije potpuno shvaćen.
Naši rezultati otkrili su da dugotrajni COVID ima razoran utjecaj na živote pacijenata, s umorom kao najvećim utjecajem na sve, od društvenih aktivnosti do posla, obveza i održavanja bliskih odnosa, rekao je.
Znanstvenici su također naveli da bi dugotrajni COVID mogao imati "značajan ekonomski i socijalni utjecaj".
Od ispitanih u studiji, 94 posto ih je "radne dobi" (između 18 i 65), od kojih je njih 51 posto navelo da nisu bili u stanju raditi barem jedan dan u proteklom mjesecu.
Nadamo se da će bolje razumijevanje simptoma i utjecaja dugotrajnog covida kod ovih pacijenata pomoći NHS-u i kreatorima politike da usmjere ograničene resurse na prilagodbu postojećih usluga i osmišljavanje novih kako bi bolje zadovoljili potrebe pacijenata s dugim COVID-19, rekao je Goodfellow.
Naša otkrića pokazuju da bi umor trebao biti važan fokus kliničke skrbi i osmišljavanja rehabilitacijskih usluga, dodao je.
Koautor, profesor William Henley s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Exeteru, rekao je da je "hitno potrebno više istraživanja kako bismo omogućili razvoj usluga utemeljenih na dokazima za podršku ljudima koji pokušavaju upravljati ovim iscrpljujućim novim stanjem".