S obzirom na njegove sličnosti sa svojim susjedom, Saturnom, čini se prirodnim zapitati se zašto Jupiter također nema veličanstven, opsežan sustav vidljivih prstena. Jupiter zapravo ima prstene, no oni su tanki slojevi prašine, vidljivi samo kad su osvijetljene Suncem.
Prema novim astronomskim istraživanjima, Jupiterovim prstenima nedostaje sjaj jer mnoštvo njegovih prirodnih satelita sprječava nakupljanje diskova kamenja i prašine na način na koji se oni nakupljaju oko Saturna.
Dugo me mučilo zašto Jupiter nema još nevjerojatnije prstene koji bi posramili Saturnove. Da ih Jupiter ima, činili bi nam se još svjetliji, jer je planet toliko bliži od Saturna, rekao je astrofizičar Stephen Kane sa Sveučilišta California Riverside.
Kako bi ispitali ideju o divovskom prstenastom sustavu koji se formirao oko Jupitera tijekom njegove povijesti, Kane i njegov kolega, astrofizičar Zhexing Li, proveli su niz simulacija objekata koji kruže oko Jupiterovog sustava.
Ove su simulacije uzele u obzir orbitalno kretanje Jupitera i kretanje njegova četiri najveća mjeseca, također poznatih kao Galilejevi mjeseci: Ganimed (koji je veći od Merkura i najveći mjesec u Sunčevom sustavu), Kalisto, Io i Europa. U ovu mješavinu tim je dodao koliko bi vremena trebalo da se formira prstenasti sustav.
Prema tom modelu, Jupiter ne može imati prstene poput Saturna i malo je vjerojatno da ih je ikada imao, kažu Kane i Li.
Masivni planeti tvore masivne mjesece, što ih sprječava da imaju značajne prstene. Otkrili smo da bi galilejski mjeseci Jupitera, od kojih je jedan najveći mjesec u našem Sunčevom sustavu, vrlo brzo uništili sve velike prstene koji bi se mogli formirati, objasnio je Kane.
Jupiterovi trenutno slabi prsteni uglavnom su napravljeni od prašine koju su izbacili neki od njegovih mjeseca, vjerojatno uključujući i materijal izbačen u svemir uslijed sudara.
Saturnovi prsteni, s druge strane, uglavnom su napravljeni od leda; možda fragmenti kometa ili asteroida, ili ledeni mjesec koji se ili raspao zbog Saturnove gravitacije ili se sudario na takav način da je izbačeno tijelo oblikovalo prstene.
Astronomi znaju da Saturnovi mjeseci igraju značajnu ulogu u oblikovanju i održavanju njegovih prstena. Ali dovoljno veliki mjesec (ili mjeseci) također mogu gravitacijski poremetiti prstene, izbacujući led izvan planetarne orbite u veliko svemirsko ništavilo.
Prsteni oko planeta zapravo su prilično česti, čak i u Sunčevom sustavu. Ledeni divovi, Neptun i Uran, također imaju tanke, tanke prstene prašine. Uran je također nagnut na stranu, u odnosu na druge planete, sa svojom orbitalnom osi gotovo paralelnom s orbitalnom ravninom. Smatra se da su njegovi prsteni s tim nekako povezani, odnosno ili je nešto udarilo u Uran i gurnulo ga u stranu, ili je nekoć imao apsolutno ogromne prstene, koji su mogli uzrokovati njegov bočni nagib.
Prsteni nisu čak ni ograničeni na planete. Malo svemirsko tijelo promjera oko 230 kilometara, zvano Chariklo, kruži između Jupitera i Urana, ima prstene. Kao i patuljasti planet Haumea, koji se nalazi u Kuiperovom pojasu s patuljastim planetom Plutonom. Simulacije sugeriraju da prsteni oko ledenih tijela nisu neuobičajeni, zbog gravitacijskih interakcija koje podižu led s površine spomenutih tijela i formiraju prsten oko njega.
I Mars bi povremeno mogao imati prstene. Njegov mjesec Fobos približava se Crvenom planetu svake godine; za 100 milijuna godina, bit će dovoljno blizu da ga Marsova gravitacija rastrga, formirajući kratkotrajni prsten koji bi se na kraju mogao ponovno pretvoriti u mjesec. Čak su i Saturnovi prsteni vjerojatno privremeni, predodređeni da polako padaju na planet.
Iako ih možemo ispitati dovoljno detaljno, prsteni se mogu koristiti za spajanje određenih nasilnih aspekata povijesti planeta.
Za nas astronome, oni su mrlje krvi na zidovima mjesta zločina. Kad pogledamo prstene divovskih planeta, to je dokaz da se nešto katastrofalno dogodilo, da je taj materijal tamo ostao, slikovito je pojasnio Kane.
Studija je prihvaćena u znanstvenom časopisu Planetary Science Journal i dostupna je na znanstvenom repozitoriju arXiv.
Izvor: Science Alert