Zašto čovječanstvo nikada (službeno i potvrđeno) nisu posjetili izvanzemaljci? To je pitanje desetljećima zbunjivalo znanstvenike, ali dvojica su znanstvenika sad došla do mogućeg i uznemirujućeg objašnjenja - napredne civilizacije mogle bi biti osuđene na stagniranje ili umiranje prije nego što dobiju tu priliku.
Nova hipoteza sugerira da, kako svemirske civilizacije rastu i tehnološki se razvijaju, na kraju dosegnu kriznu točku u kojoj inovacija više ne prati potražnju za energijom. Ono što slijedi je kolaps. Jedini alternativni put je odbaciti model "nepopustljivog rasta" u korist održavanja ravnoteže, ali po cijenu sposobnosti civilizacije da se širi diljem svemira, tvrde astrobiolozi Michael Wong s Instituta za znanost Carnegie i Stuart Bartlett iz kalifornijskog Instituta za tehnologiju.
Njihov rad objavljen 4. svibnja u časopisu Royal Society Open Science pokušava pronaći rješenje za Fermijev paradoks. Uzevši ime po povremenim razmišljanjima za vrijeme ručka fizičara Enrica Fermija, dobitnika Nobelove nagrade, paradoks skreće pozornost na kontradikciju između golemog opsega i starosti svemira (dvije stvari koje sugeriraju da bi svemir trebao biti prepun naprednog izvanzemaljskog života) te nedostatka dokaza da izvanzemaljci postoje bilo gdje na vidiku. Pa gdje su svi? pitanje je za koje se smatra da si je Fermi postavio u vrijeme spomenutog ručka.
Moguć odgovor
Wong i Bratlett kažu da bi mogli imati odgovor.
Civilizacije ili kolabiraju od izgaranja ili se preusmjeravaju na davanje prioriteta homeostazi, stanju u kojem kozmičko širenje više nije cilj, zbog čega ih je teško otkriti s daljine. Bez obzira na ishod, to bi bilo u skladu s uočenim odsutnošću civilizacija u čitavoj galaksiji, pišu dvojica astrobiologa u novoj studiji.
Do svoje hipoteze su došli istražujući studije o "superlinearnom" rastu gradova. Ove studije sugerirale su da se gradovi povećavaju u veličini i potrošnji energije eksponencijalnom brzinom kako njihova populacija raste, što neizbježno dovodi do kriznih točaka, ili singularnosti, koje uzrokuju brze padove rasta, nakon čega slijedi još nagliji kolaps, koji bi mogao dovesti do kraja civilizacije.
Pretpostavljamo da će se, jednom kada planetarna civilizacija prijeđe u stanje koje se može opisati kao jedan virtualno povezan globalni grad, suočiti s 'asimptotičkim izgaranjem', krajnjom krizom u kojoj vremenski interval singularnosti postaje manji od vremenskog vala inovacije, pojašnjavaju Wong i Bartlett.
Inteligentne, ali ne i mudre vrste
Te bi civilizacije, koje su blizu kolapsu, čovječanstvu bilo najlakše otkriti, sugeriraju dvojica američkih znanstvenika, jer bi raspršivale velike količine energije na divlje neodrživ način.
To predstavlja mogućnost da dobar dio početnih otkrića izvanzemaljskog života od strane čovječanstva mogu biti inteligentne, iako još ne mudre vrste, pišu.
Kako bi spriječile svoju propast, civilizacije bi mogle doživjeti "homeostatsko buđenje", preusmjeravajući svoju proizvodnju s neograničenog rasta preko zvijezda na onu koja daje prednost društvenoj dobrobiti, održivom i pravednom razvoju i skladu s njihovim okolišem, predlažu Wong i Bartlett. Iako takve civilizacije možda neće u potpunosti odustati od istraživanja svemira, ne bi se proširile na dovoljno velikim razmjerima da bi kontakt sa Zemljom bio vjerojatan.
Istraživači ukazuju na nekoliko "mini buđenja" čovječanstva koja su se bavila globalnim krizama na Zemlji, kao što je smanjenje globalnih zaliha nuklearnog oružja sa 70.000 bojevih glava na ispod 14.000, zaustavljanje nekoć rastuće rupe u Zemljinom ozonskom omotaču zabranom emisije klorofluorougljika i međunarodni moratorij na kitolov iz 1982. godine.
Samo hipoteza kojoj je cilj provociranje rasprave i budućih istraživanja
Znanstvenici naglašavaju, međutim, da je njihova sugestija samo hipoteza, preuzeta iz promatranja zakona koji, čini se, upravljaju životom na Zemlji, a osmišljena je da provocira raspravu, introspekciju i budući rad.
Njihov prijedlog pridružuje se obilju drugih znanstvenih i popularnih prijedloga o tome zašto nikada nismo uspostavili izravan kontakt s nebeskim posjetiteljima. To uključuje brojne praktične izazove koje predstavlja međuzvjezdano putovanje; da izvanzemaljci možda posjećuju u tajnosti ili da su izvanzemaljci stigli na Zemlju prerano (ili su se ljudi pojavili prerano) u životu svemira za izravan kontakt.
Druga hipoteza, objavljena 4. travnja u časopisu The Astrophysics Journal, sugerira da sam razmjer svemira znači da bi moglo proći čak 400.000 godina da signal koji šalje jedna napredna vrsta primi neka druga, što je vremenski rok koji je daleko veći od kratkog razdoblja u kojem su ljudi dosad osluškivali zvjezdano nebo.
Izvor: Live Science